Osvanula je lijepa sunčana nedelja. Iako se nažalost sakupilo samo četiri Viraga ispred Mrgudove zgrade, krenusmo veselo put Velike Gorice. Uspjeli smo bez problema stići čak do nadvožnjaka iznad ranžirnog kolodvora, kad je jedan od strojeva odlučio štrajkati. Nakon dužeg i pomnog raznatranja situacije zaključili smo da te vrste mašina dosta teško rade na zrak, što je kolegu koštalo guranja do benzinske. Nakon prijeko potrebnog odmora, na benzinskoj, dok je kolega napajao svog konja, nastavili smo vožnju prema Gorici, pa dalje preko Kravarskog, do Mrgudovog zemljišta. Istim putem vratili smo se natrag do Gorice gdje smo zastali na piće u pizzeriji Kaktus. Za divno čudo gotovo sve ceste su bile očišćene od šodra, pa se dalo lijepo voziti. U međuvremenu je zahladilo, pa smo krenuli prema kućama.

Nije bila baš neka duga vožnja za nas koji smo iz Zagreba, ali i tako smo samo Makica i ja došli motorima. Željkica, Igor, Lija i Alan su stigli na četiri kotača, a ostatak kluba je bio previše krepan da dođe nakon puta u Graz. Šteta, party je bio relativno malelen, ali izvrstan. Puno poznatih, dragih ljudi, i dobra muzika. Jedina zamjerka je što nisu skuhali dovoljno graha.

Znajući da Hollisteri uvjek naprave dobar Party, odlučismo se odkotrljati na Wild Spring Run u Kloštar Ivanić. Našlo se nas troje kod mene malo nakon 15 sati, pa smo lagano krenuli put Kupinečkog Kraljevca pokupiti našu buduću Support članicu. Tamo smo stigli nešto iza 16 sati, vozeći uglavnom lijepom cestom, ali punom ležeće policije. Potom smo se vratili u Zagreb do baze Old Ridersa pokupiti još dvoje ljudi. Bio je plan voziti se s Čarobnjacima, ali dok smo mi krenuli, oni su već odprašili. Kako nitko nije znao točan put vozili smo po GPS-u nekim nama nepoznatim sporednim cestama. Osim nešto blata i govana od proljetnih radova, vožnja je bila lijepa. Po ulasku u Kloštar Ivanić uzaludno smo tražili putokaze za susret, no na kraju smo ipak sretno stigli do cilja. Po ocjeni svih nas susret je bio prilično jadan, grah je bio neka vodica za 18kn, s par zrna graha u njoj, prodavale su se prišivnice iz 2006., majica nije bilo, bendovi bi se još i dali progutati da nije bilo vokala... Već negdje oko 23 sata smo se pokupili za Zagreb. Ovaj puta smo obzirom na mrak i hladnoću isli autoputem.

Obzirom da se prognoza neočekivano promijenila, dogovaor je pao tek u subotu ujutro - idemo na Poker Run. Sioux i ja smo krenuli od mene oko 11:30 pema Vintage Industrial Baru, koji je bio početna stanica Poker Run-a. Kad smo stigli tamo je već bilo dvadesetak motora. Sreli smo i našeg Alana koji je pristigao autom. Prijavili smo se i uzeli prvu kartu, a u međuvremenu je stigao i Brenner. Na štandu je bilo prišivnica i majica za kupiti, ali po vrlo nepopularnim cijenama. Uz priču i piće dočekali smo kretanje prema Harley Shopu, Tamo nas je dočekala free piva i puno novih i vrlo skupih Harleya od kojih su meni samo dva bila interesantna, naravno najskuplji modeli. Tu smo izvukli i drugu kartu. Slijedeća stanica je bio svima dobro poznatoi BBF gdje nas je dočekao free grah i izvlačenje treće karte. Slijedeća stanica bio je Samobor do kojeg smo stigli vozeći autoputem, Tu smo izvukli zadnje dvije karte, a dočekala nas je opet free, ali ovaj puta flaširana piva i Ciber. Za kraj nam je policija priredila neuspjelu predstavu "Kako uplašiti Hells Angelse" u kojoj su glavnu ulogu imali brdo specjalaca i desetak policajaca u civilu.Ime režisera nismo uspjeli doznati. Sve u svemu, lijepa subotnja vožnjica uz ugodno druženje i glupu predstavu.

Krenuli smo lijepo polako, nas troje, iz Zagreba najprije pokupiti Ivanu u Kupinečki Kraljevac. Od tamo smo se zaputili starom cestom, preko Zeline, prema Konjščini. Nakon ugodne vožnje dokotrljali smo se do Karmeline i Darkove kuće. Doček je bio vrlo srdačan, kako već bajkerima i dolikuje, Darko na se pohvalio sa svojom moto-sobom, koje se ne bi postidio ni neki muzej motociklizma. Nakon što su nas nahranili i napojili, otišli mo posjetiti obližnji zamak i viteške igre. Oprostili smo se od domaćina i krenuli put Lonjice na susret MK Easy Ridersa.

Nakon lagane vožnje i nekoliko promašenih skretanja ipak smo sretno stigli na mjesto događanja. Stigli smo kad je već pao mrak i tulum je bio debelo u toku. Sreli smo naravno dosta starih poznanika, popili par pića, pojeli izvrsne ćevape. Sakupilo se tu podosta motora obzirom da je prostor relativno malen. Nakon par sati odlčili smo krenuti za Zagreb do TNT-ovaca. Kad smo stigli zabava je bila već u poodmakloj fazi jer su iz zvučnika trestali narodnjaci, pa je nas par svako malo bježalo van na svježi zrak.

Kako smo unaprijed planirali, krenuli smo čestitati rođendan malom Ivanu, Ivan je teško bolestan trinaestogodišnji dječak koji obožava motore. Zagrebačka ekipa sastala se na Petrolovoj benziskoj odmak iza Velike Gorice. Kad smo se svi sakupili, polako smo krenuli put Siska. Negdje na pola puta dočekala nas je ekipa MK Stršeni, pa smo zajedno krenuli dalje. Pred samim Siskom nas je docekalo MK Siscija i odveli nas do zgrade gdje živi Ivan. Negovo veselje je bilo neopisivo kad je ugledao toliko motora koji su došli njemu u goste. Dovukli smo mi sa sobom i nešto kremšnita, a Karmica je spekla cijelo brdo klipića. Ivanu smo predali bajkerski prsluk koji nam je Renzzo velikodušno donirao i hrpu prišivnica klubova koji su došli i nekih koji nisu mogli prisustvovati. Nakon ugodnog druženja s Ivanom, njegovom hrabrom majkom i sestrom, te pristiglim bajkerima krenuli smo ka starom gradu, gdje nas je odveo naš Ljubo.

Tu smo se jos malo podružili, popili piće i krenuli prema Zagrebu. Kratko smo zastali kod Maje, pa nastavili put za Svetu Nedelju na susret MK Iron Ghosts. Stigli smo taman kad je kretao defile, pa smo se i mi priklučili. Domaćini su odradili izvrstan posao počev od defilea, preko tombole, pa do muzike. Izvrsna atmosfera i parking nakrcan motorima govore u prilog tome.

Ranom zorom 14.6. Deda, Brenner i ja, Red Sonja, krenuli smo stazom što vodi na jug. U kratkoj vožnji do Karlovca pridružio nam se Drago(na VN800) i baš nam bilo drago. Sve do divnih Rastoka koje su već dobro načete kišom izgledale pomalo sjetno. I tu pijemo svoju prvu kavicu, dogovaramo rutu i tješimo se da će nastavak puta biti sunčan i suh. I tako mi nadobudni krenemo prema Plitvicama... Tu započinje avantura.
Strašne i ljute kapi kiše gađale su nas sve u namjeri da odustanemo, ali ne, mi smo poput drevnih jahača nastavljali hrabro dalje puni inata i optimizma. (vjerojatno smo vozili brzinom malo boljeg bicikla, ali zastali ni trena nismo). Sljedeća postaja - Macola. Skidamo sa sebe oklope natopljene kišom, jedemo fileke, Drago grah, a nakon toga uživamo u kavici promatrajući kroz ogromna stakla našeg protivnika koji nam se smije u lice. Al ne damo se mi, vec hrabro jašimo dalje. A onda iza Korenice nekoliko kilometara makadama što se do našeg dolaska pretvorio u blatnu kaljužu. Ma, stvarno!! Odabiremo autoput. I tako sve do Posedarja. I napokon, dok ispijamo po drugu čašu pelina u Sukošanu (netom nakon što je naš suputnik Drago jednostavno ispario), nevjerica - sunce, plavo nebo i prekrasna plaža!!!! Ostatak puta do Biograda bio užitak. A Biograd pun motora i okupan sunčevim zrakama. Harleyi iz čitavog svijeta, ljudi moji!
Šetali smo rivom, slušali Kentucky band i jeli hot dog. Samo napomena da su cijene pića bile vrlo popularne, npr. čaša pive 25kn... Što reć?!
Predvečer stižemo u Vodice kod Dedinog frenda Zokija. Kuhar iznenađenja, Deda, sprema izvrstan roštilj koji je u jednom trenutku prijetio šumskim požarom, al Deda, onako hrabar, stari morski vuk drži stvar pod kontrolom, hladne i trezvene glave. Ujutro pijemo kavicu na Vodičkoj rivi, jedemo Dedinu kobasu koja je, moram priznati, bila poprilično velika i debela, i čitamo novine.
Krećemo put Benkovca i nastavljamo povratak u Zagreb. Na žalost, prepoznali nas kišni oblaci i mi, poučeni iskustvom od dan ranije, odabiremo autoput. No, bez obzira na teške vremenske uvjete, kišu i vjetar, vratili smo se obogaćeni za još jedno lijepo iskustvo vožnje i druženja s dragim ljudima.

Našli smo se na City Ranchu očekujući da dođe još netko osim članova kluba. Nažalost, iako smo čekali gotovo sat duže nego smo obznanili, ostali smo samo mi. Laganom vožnjom, već poznatom cestom došli smo do groblja na kojem počiva naš Pegaz. Zadržali smo se neko vrijeme pored groba, ostavili mu cigaretu, pozdravili starog druga... Čak nam se i Alan pridružio, visoko na nebu, u motornoj jedrilici.

Na povratku smo odlučili zastati u Ribiću, na hvaljenom Zagrebačkom odresku od pedeset centimetara. Dobro najedeni (ima razloga što je hvaljen), malo smo odahnuli, pogledali izvrsno očuvanog prastarog Opela i krenuli za Zagreb. Na kraju smo završili na Bundeku gdje smo "ubili" nešto pijaće i još poneku kutiju sladoleda.

Po dogovoru, sastanak je bio ispred glavnog ulaza u Velesajam u 9 sati. Naravno, po starom običaju čekalo se Alana i Željkicu. Oko pola 10 uspjeli smo krenuti prema Kupinečkom Kraljevcu gdje smo pokupili Ivanu i Mimu. Odande smo preko Pisarovine vozili prema Ininoj pumpi u Dugoj Resi gdje nas je trebao čekati Sioux. Putem smo dva puta nenadano naletili na podugačke komade makadama zbog radova. Izašli smo u meni potpuno nepoznati dio Karlovca, ali smo se ipak dokopali Duge Rese i Inine pumpe, ali ne i Siouxa kojem je dojadilo čekati pa je do Ogulina otišao sam. Malo dalje zastali smo u restoranu "Zeleni kut" gdje smo uništili Majine sendviče i pokoje piće. Nakon ugodne vožnje stigosmo i do Ogulina. Zastali smo u centru radi orjentacije, jer putokaza za susret bas i nije bilo. Ubrzo smo saznali kako doći do Kneje, pa krenusmo dalje. Usput je dedu zaustavila policija, ali srećom bez posljedica. U kampu nas je dočekao Sioux, koji je već odradio prijavu kluba i zahvalnicu. Podigli smo privremene kuće i otišli uživati u izvrsno pripremljenom susretu. Klopa je bila odlična i za divno čudo jeftina. Na defileu kroz Ogulin, nas par je ostalu u gradu s namjerom da posjetimo dvorac, kuću bajki, ali nažalost sve je bilo zatvoreno, pa smo se vratili u kamp. Nastavak je bio klasika - dobro društovo, muzika, klopa, čak i logorska vatrica. Dodatak je bila ekipa koja slaže i vozi Tomose - svaka čast ljudi!

Ujutro su nas se mnogi trudili probuditi ukljucujući i Liju koji je uzaludno glavom udarao u stranice šatora tražeći izlaz. Teška srca smo pospremili šatore i opremu te otišli na doručak. domaćini su nas iznenadili besplatnim krafnama, slancima i kavom. Pao je dogovor da dio ekipe odbaci Mimu do Rijeke. Vozili smo sporednom, nažalost dosta neravnom, cestom kroz šumu i sela, punom zavoja i na kraju izašli na staru cestu za Rijeku. Zastali smo u Delnicama radi tankiranja, pa opet na vidikovcu iznad Bistrog jezera. Nakon kratkog odmora odkotrljali smo se do Rijeke, gdje smo ručali (jer je Makica vec prijetila kanibalizmom), obnovili zalihe para i oprostili se od Mime. Prema Zagrebu smo se vraćali dobro poznatom starom cestom uz dosta usputnog stajanja. U Rakovom potoku smo skrenuli prema Kupinečkom Kraljevcu da ostavimo Ivanu doma. Njeni su nas dočekali sa hrpom klope i kolača. Nedugo zatim krenuli smo prema Zagrebu... Sve u svemu, prekrasnih 488,1km...

Petak ujutro, osvanuo je prekrasan dan! Po dogovoru, Alan i ja trebali smo krenuti prema Puli u 10:10 od njega. Na kraju smo krenuli cijeli sat kasnije, koliko mu je trebalo da se spremi.
Da izbjegnemo odvratnu cestu kroz Lučko, na Staru Karlovačku dosli smo preko Kerestinca. Dobro poznatom cestom stigli smo do Delnica, gdje smo dotočili gorivo, a Alan je kupio vreću za spavanje, jer je svoju zaboravio. U nastavku puta zaustavili smo se na kavi, u Opatiji, prije čega me Alan vodio u "turističko razgledavanje" samog centra Rijeke. Zadnjih stotinjak kilometara do Pule prošlo je za tren u vožnji prekrasnom starom cestom uz more. Po dolasku na 20. susret Twin Horna postavili smo šator i pridružili se ostalom društvu koje je već uživalo u svemu što su nam pripremili.

Slijedeće jutro smo najprije svratili do grada na doručak, a nakon toga se razdvojili. Alan je ostao u gradu, a ja sam otišao do Štijana posjetiti majstora Riffa koji se bavi kožnom galanterijom. Poslije toga sam svratio do gradske plaže na kupanje, pa natrag u kamp kako bi stigao na defile. Kao što takvom klubu i dolikuje, defile je bio izvrsno organiziran. Poslije smo svratili do grada, pa natrag do kampa na koncert i ostala događanja.
Nedelja ujutro, rušimo našu platnenu kuću i krećemo prema Krku. Ponovno stara cesta uz more, nekoliko zastajanja na vidikovcima. Ko za inat, pred Rijekom mi se ugasio GPS, pa smo opet prošli kroz centar. Bez obzira na to brzo smo stigli na Krk, ručali u Malinskoj i potom se razdvojili. Alan je otišao za Staru Basku, a ja za Vantačiće.

Osvanulo je predivno nedeljno jutro, idealno za vožnju, vjerovatno jednu od zadnjih ove godine. Krenuli smo iz Sigeta oko 11 sati, pokupili Ivanu u Dugavama i zaputili se put Zaprešića po našu novu buduću članicu Sintiju. Odmah nakon toga stali smo na "jutarnjoj" kavi, jer neki još nisu skroz progledali. Izašli smo na staru cestu za Zabok i nastavili lijepom suhom cestom prema Konjščini. Tu smo posjetili našeg kolegu s Haleyem, Darka, koji nas je iako iznenađen lijepo počastio. Ostali smo kratko, pa krenuli natraag istom cestom. Usput smo svratili zapaliti svijeću na grob našeg Pegaza. U nastavku smo otpratili Sintiju do kuće, a mi ostali krenuli prema Zagrebu. Obzirom da smo putem ogladnili obisli smo tri restorana dok smo našli jedan otvoren, gdje smo smazali ćevape. Dobro najedeni, otpratili smo Ivanu do kuće u Kupinečki Kraljevac i vratili se za Zagreb.

Jedna lijepa kratka vožnjica pred kraj moto sezone. Pozvani smo na otvorenje Bomber Bara u Zaprešić. Krrenuli smo s dva Viraga i jednim vozilom na četiri kotača. Poslije kratke vožnje stigli smo do Zaprešića. To je bio lakši dio puta, ali nakon kratkog lunjanja našli smo tržnicu i Bomber. U ugodnom ambijentu dočekali su nas dragi ljudi. Uživali smo uz dobro društvo i isto takvu muziku.