Nedjelja, Uskrs, prekrasan dan... Taman sam odlucio da sam krenem na neku voznju, kad se javo Sioux s idejom da svratimo do Bosne. Rečeno - učinjeno! Našli smo se na putu prema Bukevju, pa krenuli prema Petrinji, što nam je bila prva stanica, ako izuzmemo usputno tankanje. U Petrinji smo stali na "jutarnju" kavu, pa nastavili prema granici s Bosnom. Na samoj granici je bilo nešto problema jer ja nisam imao zelenu kartu, ali su me na kraju ipak pustili. Zaustavili smo se u bircu Duhovi u Kostajnici, popili piće pa nastavili prema Novom Gradu. Nakon kraćeg traženja našli smo pećenjaru gdje smo ručali, naravno ćevape. Nakon ručka zaputili smo se natrag u Hrvatsku prema Glini, Još jedno tankanje, još jedno piće pa prema doma. Ceste su bile suhe, gotovo puste, ali sa dosta šodera, pa je po zavojima trebalo malo pripaziti. Sve u svemu, prevaljeno oko 280km.

Stigla je subota i 6. rođendan MK Mogila, a to se ne propušta! Ove godine su, za razliku od prošlih, imali sreće s vremenom. Bilo je savršeno za vožnju! Obzirom da je gotovo cijeli klub bio van Zagreba, u defektu, bolestan, odjavljeni mototi i slično, krenuo sam sam, relativno rano još za dana. Polako, najjednostavnijim putem, preko rotora, pa pored Arene, na autoput za Karlovac. Kod Luckog sam se odvojio za Ljubljanu, pa kasnije za Zaprešić. Brzo sam stigao do na mjesto susreta, gdje je već bilo cijelo čudo motora i dragi prijatelji iz MK Mogila. Kao i uvijek, sve je bilo izvrsno organizirano. U dobrom društvu, vrijeme je brzo prolazilo pa sam relativno rano krenuo prema Zagrebu, ovaj puta kroz grad.

Kao što sam napisao na forumu, krenuo sam prema Bedekovčini u 09:00. Kao i jučer, prvi dio puta "odradio" sam preko autoputa. Kod Zaprešića sam se odvojio na staru cestu prema Zaboku. već putem je bilo jasno da će na odredištu biti puno motora. Iako je bilo malo hladnjikavo, lijepo i sunčano jutro činilo je vožnju ugodnom. Nakon Zaboka nastavio sam prema crkvi u Bedekovčini u već podužoj koloni motora koja se kretala u istom smjeru. Parking ispod crkve bio je već gotovo popunjen. Ubrzo poslije mene stigo je i Marijan, pa smo otišli "ubit" par kobasa za doručak. Nedugo zatim stigli su Makica i Viragec, a na kraju i šepava Sintija, koja očito misli da se na početku svake sezone treba polomit. Nikad to nije bilo toliko motora i dragih poznatih ljudi. Gotovo da se nije moglo prolaziti, a izaći s parkinga bilo je nemoguće.

Radi toga smo zakasniili i ostali bez graha kod Stare škole, na koji smo bili pozvani. Naravno, nismo se dali smesti, već smo na klopu, po preporuci našeg Marijana, otišli do "Kod Sica" u Stubičkoj Slatini, gdje smo se počastili ćevapima. Nakon veselog klubskog druženja, negdje oko 17 sati, polako smo otišli svak svojim putem. Lijep dan, izvrsna vožnja, dobro društvo - šta čovjek više može poželjeti...

Obzirom da su svi iz Zagreba i okolice bili nečim zauzeti krenuli smo put Krka, negdje oko 13 sati, samo ja i moj Virago. Ponavlja se već stara priča o vožnji starom cestom preko Gorskog Kotara do Krka. Jedina razlika je bila u mom pokušaju da se provučem između kišnih oblaka i stignem suh, što mi naravno, nije uspjelo. Sve u svemu stigao sam na Krk lagano mokar, utaborio se u Vantačićima i otišao u centar Malinske na mjesto susreta. Mala zamjerka domaćinima je premalen broj (samo dva) slabo vidljivih putokaza. Na dugačkom molu dočekali su me članovi Griffonsa. Ljudi je još uvjek bilo malo, ali sve je bilo spremno za dolazak horde bajkera.
Drugi dan susreta su na domaćini priuštili vožnju brodom do Njivica, gdje smo imali vremena prolunjati malo po mjestu i popiti po koje piće. Nakon povratka s tog izleta krenuli smo na defile, ponovno do Njivica, gdje su nas počastili s free pivom (kako nikad nema free Coca-Cole?). Poslije povratka s defilea počeo je dobro organizirani standardni program moto susreta. Negdje oko 21 sat konačno su stigli naši Anita i Darko. Ugodno druženje se nastavilo do jutra Po mojoj procjeni, ukupno je bilo 400 do 500 motora.
Ujutro su nas domaćini počastili kavom i krafnama za doručak. Svaka im čast, sve je bilo izvrsno odrađeno! Nažalost pojavio se problem s Anitinim Viragom - nije htio upaliti. Standardna boljka Viraga - kvačilo anlasera. Pri guranju motora uspjelo je stradati moje lice kad je Virago upalio, a ja sam pao na nos. Nedeljom u Malinskoj ambulanta ne radi, a hitne nema, pa smo morali do Krka. U Krku me ljubazno osoblje malo sredilo i previlo, ali nisu imali (nemres vjerovat) konca da mi sašiju usnicu, pa sam morao otići do Rijeke. Tako sam se oprostio s društvom i krenuo put Rijeke. Tu su me lijepo pokrpali, poslikali, zaključili da sam slomio vrh nosa i poslali za Zagreb. Inače, osoblju svaka čast, vrlo provesionalni i ljubazni. U čekaonici sam proveo nekih desetak minuta. Isto bi u Zagrebackoj traumi trajalo četiri do pet sati. Put do Zagreba je protekao uobičajeno po prekrasnom vremenu.

Trebali smo imati male radne akcije kod naše Tatjane - slaganje ispiljenih drva u šupu. Drva nisu bila ispiljena radi vlage, pa je radna akcija odgođena. Unatoč tome odlučili smo se malo provozati i otići joj u posjet. Oko 10 sati našli smo se kod mene Svjetlana (koja je potegla čak iz Austrije), Deda i ja, pa krenuli prema Ilovi. Odlučili smo se za put preko Siska. Vrijeme je bilo idealno, ceste dobre bez puno prometa i motori su brzo gutali kilometre. Velika Gorica, Sisak, Popovača, Kutina i stigosmo do Ilove. Tatjana živi na lijepoj maloj farmi punoj životinja. Kokoši, golubovi, ovce, kobila, ribe, zamorci, kornjača ... Uz roštilj, kolače i ugodan razgovor, vrijeme je vrlo brzo prošlo, pa smo Deda i ja krenuli natrag prema Zagrebu, dok je Svjetlana odlučila prespavati kod Tatjane. Usput smo svratili do Turopolja, kod Marka i Ivane. Tamo nas je dočekoalo poveće društvo i naravno, roštilj i kolači. sve u svemu, prekrasna, topla i dobro iskorištena nedelja...

Sastanak smo dogovorili u malom mjestu Krnjak, iza Karlovca u četvrtak. Deda i Kamikaza su došli iz pravca Zagreba i samo GPS zna kojim cestama su vozili, Šija iz Kutine preko Vojnića, a ja iz Austrije preko Novog Mesta. Nakon “jutarnje” okrijepe krenuli smo polako dalje. Prvo duže zaustavljanje smo odradili na Zrmanji, u Muškovćima. Predivna priroda, slapovi, idealno mesto za opuštanje. Tu smo uništili Šijine sendviče, pa krenuli dalje. Navečer smo stigli u Sukošan. 

U petak poslije doručka otišli smo malo lunjati po Zadru. Razgledati ljepote grada, bili na rivi, slušali morske orgulje. Svratili smo i do mjesta susreta, ali bilo je svega par motora i šatora. Šija nije htjela s nama, već je cijeli dan pecala i dobro izgorila. Naravno, ulovila je velike ribe sa velikim očima! Mačke oko kuće imale su feštu, a ona je bila presretna i svi smo se divili njenoj veeeeelikoj ribi. PS: Nije bilo ni za jedan zalogaj, ali pošto je Sija „veliki ribić“, velika je i ribićka priča. Navečer su nam stigli Anita i Darko s kojima smo ugodno čavrljali do jutra, nakon čega smo se odvukli u krevete.

Subota, osvanuo je predivan dan pa smo odlučili, a šta drugo, nego otići na vožnju. Naravno, opet bez Šije jer ona mora na pecanje. Deda, Kamikaza i ja smo se vozili do Vranskog jezera, na vrh Kamenjak, također u sklopu parka prirode Vransko jezero, odakle se pruža prekrasan pogled na jezero, Murter, okolne otoke i Kornate. Nakon toga smo se odvezli do slapova Krke, ali obzirom da su pretjerali s cjenama ulaznica, nastavili smo do Skradina. Prekrasno mjestašce, na prekrasnom mjestu, u prekrasnoj prirodi. Nakon Skradina, odkotrljali smo se do Roškog slapa, u Nacionalnom parku. Krka. Tu smo zastali na okrijepi i odradili podužu šetnju među svom tom vodom. Slijedilo je kupanje u Pirovcu, pa povratak u Sukošan. Prešli smo preko 200km. Što reći, predivno proveden dan! Šija nam je još malo izgorila, ali ništa nije moglo pokvariti njeno veselje zbog još većih riba koje je upecala, pa su čak su tri mačke imale što za jesti. Ne samo to, zbarila mi je u međuvremenu i susjeda Ivu.
Navečer Beštije, odličan party, dobro organiziran uz samo more, u kampu, ekipa super, glazba također, sve 5.
U nedjelju pri povratku u Zagreb nas je pratila kiša, ali nema veze, isplatilo se. 

Lipi moji! Naravno da je rano jutro prije puta proša u strci - tuširaj se, daj šator, daj opremu, peri motor..., ali to nije ništa naspram strke koja je uslijedila. Nakon šta smo u Karinu stali popit kavu da se dogovorimo oko rute, moj nedavno napravljeni bendiks ponovo provrti u vrh Velebita. Vjerojatno od lipote pogleda nije moga doć k sebi!! U tom svom ludilu ja sam tila da se vratimo nazad, al je Darko reka - ne, nećemo nazad!! Lud čovik!! I tako se mi uputismo s Velebita gledajući da, kad se god zaustavljamo, imamo nizbrdicu za upalit motor. Ovaj put ga niko nije gura! I tako Plitvice, Slunj, Karlovac.. Kao da je nas pitalo, na ulazu u kamp velika nizbrdica. Napravili smo djir po kampu, naravno da nas se vidi i parkirali mog viraga na ulazu kampa. Domaćini su bili ugodni, susretljivi i nadam se ponovom susretu.. Zahvalnicu smo zaboravili ujutro pokupit, al rekli su da ce poslat.. Kako smo gorivo ulivali, pitajte se sami... Bez obzira na sve bilo nam je super i ponovili bi opet uz zaključak da je bendiks višak na motoru hahah (sitnim slovima): u ponedjeljak ujutro naručen novi!

Prošli puta sam zaboravila napisati, da smo se u Zadru družili sa članovima MK Bube, koji su nas pozvali na svoj prvi susret. Rečeno - učinjeno.
Krenila sam iz Austrije po najvećoj žegi i kod Novog Mesta, na autoputu ostala bez goriva. Super, 40 u hladu, sama, a slovenska pomoć na cesti je stigla tek za sat vremena. Dobro, ubuduće cu stvarno gledati kilometražu, na greškama se navodno ući, a posebno kad te greska košta 100 eura. Onda definitivno utvrdiš gradivo. U Zagrebu smo se našli kod Kamikaze. Popravio je moj motor, pa čak je i crash bar namontirao koji po austrijskim majstorima „nikako ne paše“. Stigli su Marko i Ivana na svom lijepom, novom Kawasakiju. Svi skupa smo išli po Šiju i Dunju, pa onda i po Dedu. U Maksimirskoj šumi su Bube imale party, odlično posjećeno i organizirano. Tamo je već bila i naša Maja. Eto, ugodna večer sa najboljim društvom!

Lipi moji, ovaj put nismo ošli daleko, ali nova iskustva su svejedno stečena. Nakon jedne ure vožnje trajektom, prvo je bilo otić u kamp i dignit kuću, a onda voljno! Na ulazu u kamp dočekuje nas veselo društvo domaćina i ledeni prošek i prizor puno drugačiji od onoga šta se sićam prije 2 godine - milijun šatora, čiji se broj naravno do večeri dosta poveća! Kasnije smo bacili đir do Bola, prošetali, popili kavicu, spremili spizu i nazad! Iznenađujuće puno motora i ljudi. Tome je vjerojatno dobrim dijelom kriva Opća opasnost koja je nastupala i koja se ujedno nama ne dopada, al kasnije je neki bosanski bend ispravija stvar svirajući do 5 ujutro tako da nas dvoje nismo ni otisli leć... Spakirali se i nazad na trajekt... Zaspala sam malo tu, malo na pola puta i nekako smo došli. Darku nije bija problem, ali meni je bilo grozno... Mislim da to nikad više neću ponovit, ali ka šta rekoh, jedno novo iskustvo...
Ekipa, ne vozite pospani!!

Petak popodne, negdje oko 17 sati, pada odluka da iskoristim Sintijin poziv i provedem vikend kod nje u Senju, zapravo u malom mjestascu pored Senja. Krenuo sam preko Lučkog (ne znam šta mi bi, jer je cesta i dalje odvratna), pa starom Karlovačkom, gdje sam više gledao po stupovima gdje je koja kamera nego cestu, jer me to već koštalo 1500kn. U Dugoj Resi skrenuh kod pumpe lijevo, pa prekrasnom zavojitom cestom prema moru... Samo sam nakratko zastao u Tounju, ispod mosta s kipovima, na rijeci Tounjčici. Put je kratak (nekih 160km), cesta kakva se samo poželjeti može, pa sam za čas bio na Vratniku, pa u Senju. Kod Konzuma, sam se našao sa Sintijom i njenima, pa smo nastavili par kilometara dalje do Planikovca. Slijedilo je dva dana uživanja u moru i suncu. Nažalost to je brzo prošlo, pa sam istim putem krenuo natrag. Zastao sam jedino kod izvora iza Kapele i napio se svježe vode. Ovaj puta sam bio pametniji, pa sam u Rakovom Potoku skrenuo prema Kupinečkom Kraljevcu i tako izbjegao groznu cestu preko Lučkog.

Sastanak kod Supernove u Zagrebu. Stigli smo samo Purgi i ja. Vozili smo preko Peteinje, Gradiške, pa u Prijedor gdje smo stali na ćevape. U Sanici nas je dočekao Bido i odmah smo krenuli u vožnju po okolici. Izvor rijeke Sanice, plaža, ribnjak, stara čiro pruga sa prekrasanim pogledom na cijelu dolinu i Grmeč. Jako lijep kraj i priroda. Poslije smo se uputili u Sanski Most na susret gdje smo se našli sa Anitom i Darkom. Navečer smo u Sanici sjedili sa Purgijevim prijateljima. Lijepo druženje i puno smijeha. Purgi hvala! Bosanci su prava "raja"!
Drugi dan je opisala Anita...

Kazu da najbolji provodi dolaze spontano, ali ta tvrdnja ne drži vodu. Čim smo se vratili sa Brača, počelo se šuškati o idućem vikendu, a u međuvremenu i Sanskom Mostu. Nismo napravili ni desetakak kilometaram od granice već nova poznanstva, priče, ludila... U Bosanskom Grahovu smo obašli dvi nama dobro poznate birtije uz cestu i do Ključa nije bilo stajanja. Tu je slučajno naišla i ekipa iz Zenice koju Darko već poznaje i krenila je priča, spiza, piva... Laganom vožnjom uputili smo se do kampa di smo se razišli sa spomenutom ekipom i priključili se našoj Svjetlani i Enesu. Malo smo se podružili a onda smo nas dvoje otišli malo u obilazak grada. Lipi mali mirni grad sa jako susretljivim i nasmijanim ljudima. Dok smo se vratili u kamp naši viragovci su vec otišli na odmor, a mi smo se tek počeli budit.
Ujutro smo povratak kući nastavili sa našom Svjetlanom, koju smo ostavili u Kninu jer se meni žurilo na posa. I naravno, ne bi to bili nas dvoje kad bi sve prošlo u miru i na vrime - petnaistakak kilometara od Šibenika ostanem bez goriva po najvećem zvizdanu... Neću pisat sve beštime koje sam izgovorila.. Čovik ući dok je živ.
Najbitnije da smo svi stigli na odredišta živi i zdravi. Nadam se da će nas uskoro bit u malo većem broju. Pozdravljaju vas veseli Dalmatinci!!

Nedjelja, vani oblačno, ali Marko i Ivana (jedini) ipak dolaze do mene, pa zajedno polako krećemo put Zaboka posjetiti posljednje počivaliste našeg Pegaza. Najprije smo preko Zaprešića svratili do Pušće, kako bi pokušali nagovoriti Sintiju da krene s nama. Nije nam uspjelo pa sno nastavili starom cestom prema Zaboku, gdje smo pokušali naći otvorenu cvječarnicu i kupili svijeću. Ni to nam nije uspjelo pa smo nastavili prema groblju u Lovrečanu. Putem smo naletili na zatvorenu cestu bez znakova obilaska (tipično Hrvatski). Ipak smo stigli do groblja, na svjećomatu kupili jedan od zadnjih lampaša i malo proboravili pored groba našeg Pegaza. Po običaju, ostavili smo mu jednu cigaretu i krenuli dalje… Marko je na netu iskopao Lojzekovu hižu gdje smo izvrsno i obilno jeli. Jedva se popevši na motore, vratili smo se preko Marije Bistrice u Zagreb, gdje smo se sastali s doktorom i Ksenijom. Nastavili smo za Veliku Goricu, pa za Markuševac, gdje smo na kaubojskom ranču popili piće. Nakon ugodnog druženja svratili smo u Kuče na još jedno piće, pa polako svak svojoj kući…

Vještice - susret na koji obavezno odem, ako ikako mogu. To je za mene jedan od rijetkih susreta s dušom. Krenuo sam poslije posla oko 16 sati, sam, polako starom cestom preko Pisarovine. Cesta je uglavnom dobra, osim na par mjesta. Karlovac, Duga Resa i već sam na poznatoj cesti prema Ogulinu. Zavoji, prekrasno vrijeme - čisto uživanje. Obzirom da sa putovao sam, nisam se zaustavljao do Kneje, gdaje se susret održavao. Kao i uvijek, na ulazu poznate face i srdačan doček. Taman sam postavio „kuću“ i stigla je Maja. Ostatak dana protekao je u druženju s domaćinima i ostalima. Ujutro oko 10 krenuli smo na već uobičajenu vožnju po okolici. Na usputnom zaustavljanju su nas počastili izvrsnim domaćim kobasicama. Jedina je šteta što se nismo zaustavljali na jezeru. Dok smo se mi vozikali, stigli su Tatjana i Mladen. Popodne, oko pet odradili smo defile, a po povratku su započele igre, pa nastupi grupa. Vrhunac je bio nastup Zabranjenog pušenja. Ujutro smo srušili naše kuće, domaćini su nas počastili kolačima, pa smo polako krenuli kućama.

Imao sam najbolju namjeru krenuti u srijedu popodne, ali okolnosti su bile takve da sam na kraju krenuo u četvrtak ujutro malo iza 10 sati. Izabrao sam opet staru cestu preko Pisarovine. U Dugoj Resi sam skrenuo desno na staru cestu za Rijeku. Poznatim putem brzo sam stigao do Rijeke uz uobicajeno zaustavljanje iznad Bistrog Jezera. Ovaj puta sam odlučio ići obalom do Pule. Ispostavilo se da je to bio dobar potez. Od Medveje do Pule većinom novi asfalt i prekrasni vozni zavoji. Uz nekoliko usputnih stajanja radi slikanja i klope, već malo poslije 14 sati sretno sam sletio u Monumente, gdje se odrzavao susret. Iako je ljudi bilo malo, kamp je bio već dobrano popunjen. Na brzinu sam „sagradio“ kuću i otišao malo prolunjati gradom. Otkotrljao sam se na kratko i do Premanture.

Petak… Buđenje uz zrake sunca koje su se uspjele probiti u sator. Odbauljao sam do Info pulta, gdje sam kupio ovogodišnju majicu, usput sreo prijatelja iz Slovenije s kojim sam popio piće. Nakon toga sjedoh na Viraga, pa do Štijana u posjet starom majstoru Riffu, koji se bavi kožom. Nakon ugodnog druženja, natrag u Pulu, na gradsku plažu, pa uživanje u moru i borovoj šumi. Nakon zalaska sunca slijedi povratak u kamp, proučavanje mnoštva pristiglih motora i uživanje u glazbi i društvu.
Subota… Nakon buđenja otiđoh još malo uživati u moru i suncu. Ubrzo su stigli Ivana, Mako i Vlado iz Zagreba, pa smo otišli na klopu i u kamp podić šator. Novo pridošli su otišli na kupanje, a ja na defile ulicama Pule. Po povratku s defilea smo se vratili na susret, pisustvovali izboru za najljepši motor i uživali u ostalim događanjima. Jedino nas se grah s kobasom nije baš dojmio.

Nedjelja, zadnji dan susreta u Puli. Raspremanje šatora, utovar opreme na motore i kretanje na put kućama. Najprije u grad na doručak, pa polako starom cestom preko Istre i djelomično ipsilona, prema Učkoj. Odlučili smo ići preko Učke, a ne kroz nju. Pri putu na Učku, kratko smo zastali na starom izvoru, a zatim se odvezli na vrh, do vidikovca. S vrha se pruža prekrasan pogled na cijelu okolicu. Svratili smo na piće i štrudlu, pa krenuli dalje. U Delnicama smo ručali i nastavili dalje prema Karlovcu, Pisarovini, pa svaki svojoj kući.